Nakon dvije knjige izvrsnih pripovjedaka, Gordana Kuić se ponovo oglasila osmim romanom pod nazivom ,,Roman u slikama” koji je neposredno pred ovogodišnji Sajam knjiga objavila izdavačka kuća ,,Vulkan”. Riječ je o djelu koje „vraća u epicentar vlastitog romansijerskog kosmosa”. Prema riječima Ljiljane Šop, iz pera Gordane Kuić ponovo je potekao roman-rijeka, započet prije tri decenije: „Ponovo su postavljena, produbljena i preispitana mnoga pitanja, teme i dileme iz dosadašnjeg impozantnog opusa ove književnice. Zavrtjela se moćna i vitalna slika (su)života u kojem se poštuju razlike i cijene osnovne ljudske vrijednosti. Ovoga puta riječ je o životu bitoljskih Jevreja i Roma, kao i Jevreja i Srba u Beogradu. Vješto prepliće drame junaka i junakinja čijim životom i smrću upravljaju pomamna lavina organizovanog zla, ali i herojske odluke pojedinaca da se tom zlu suprotstave. Gordana Kuić još jednom vaspostavlja, za njeno djelo oduvijek karakterističnu, čudesnu viziju ravnoteže između dobra i zla, tame i svjetlosti, apsurda i smisla” – rekla je, između ostalog, Ljiljana Šop. O najnovijoj knjizi razgovaramo sa Gordanom Kuić, ali i o književnosti, stvaralaštvu, čitaocima, putovanjima…
● Napisali ste nekoliko romana i knjiga priča. Koja Vam je Vaša knjiga najdraža?
– To jeste teško pitanje. Najdraža knjiga mi je bila jedno vrijeme „Duhovi nad Balkanom”, a onda je to postao roman „Legenda o Luni Levi”. Pisci, inače imaju običaj da kažu da im je najdraža njihova poslednja knjiga. Mogla sam u početku da kažem da mi je u „Mirisu kiše na Balkanu” i „Cvatu lipe na Balkanu” uporište moja porodica. Otišla sam dalje u istoriju, a opet mi je moja porodična priča davala podsticaj da pišem o sefardskim Jevrejima koji su nekada davno krenuli put Balkana. U poslednje vrijeme imam različita uporišta. Dok pišem, mislim na svog čitaoca, trudeći se da moja knjiga bude lagana, da bude nešto što ćete uzeti za uživanje i razbibrigu. Svako pokušava da bude autentičan, ali to nikome nije pošlo za rukom. Pisca čini publika. Publika je ona koja slavi ime piščevo i koja je nepotkupljiva.
● Za razliku od većine domaćih pisaca koji se bezmalo jednom godišnje oglase novom knjigom, Vi pravite duge pauze u pisanju. Zašto?
– Pravim veoma velike pauze kada je pisanje u pitanju. Moja prva knjiga je izašla 1986. godine. Tako da imam faze u kojima uopšte ne pišem, pa do onih kada sjednem i radim samo to. Nisam od onih pisaca koji sjednu i uredno pišu svaki dan.
● Vaši romani, budući da tematski zadiru daleko u istoriju, zahtijevaju pomna istraživanja. Da li Vam to pada teško? Kako se odvija taj proces?
– Sve moje knjige zahtijevale su ozbiljna istraživanja. Ne pada mi to teško, naprotiv. Čitam puno knjiga o temi, vremenu koje me interesuje. Potom krenem u proces simultanog čitanja i pisanja…
● Kako izgleda Vaša komunikacija sa čitaocima?
– Moji najsrećniji trenuci su na Sajmu knjiga kada potpisujem moje romane i zbirke priča, a ispred mene stoji dugačak red nasmijanih lica čitalaca od kojih dobijam najljepši poklon: riječi priznanja za moj rad, pa i divljenja. Među njima obraduju me mnogi mladi ljudi što dokazuje da i oni, uprkos Internetu, televiziji i noćnim izlascima pomno čitaju. Pored toga, neprestano dobijam mnoštvo pisama iz cijelog svijeta zbog kojih sam ponosna jer shvatam da jedna knjiga može da dosegne do dalekih krajeva samo ako je čitaoci vole. Recimo, moje televizijske serije su gledali u Kanadi, Sjedinjenim Državama, širom zapadne Evrope, Izraelu, Abu Dabiju. Za mene koja se teško snalazim na Internetu, to je fascinantno.
● Kako se borite sa ,,bjelinom” papira onda kad ponestane inspiracije?
– Proces koji započinje u piščevim mislima, prenosi se na hartiju, dolazi pred oči čitaoca koji ga (ne)prihvata na hiljade različitih načina je bio i ostao za mene čudo i tajna. Često sam čula tumačenja mojih romana i priča o kojima nikad nisam ni pomislila dok sam ih pisala, a koja su mi, izrečena, zvučala potpuno logično. Rituale i pravila nemam. Jedino što znam jeste da moram da imam potpunu tišinu dok pišem. Što se inspiracije tiče kao i piščevih blokada, mislim da su njihov značaj preuveličani. Svakako postoje dani kada pišem lakše, kada mi riječi teku, a takođe i oni kada posmatram ekran i prosto ne znam šta sledeće da napišem, a i kad napišem odmah shvatam da to ne valja. Pisanje je, između ostalog, i borba u pronalaženju pravih riječi, borba za postizanjem one Andrićeve „uske rečenice, a široke misli”.
● U kojoj mjeri Vas je lično taklo ,,oživljavanje” likova Vaših najmilijih i najbliskijih? Na koji način ste sarađivali sa scenaristima, rediteljima tokom rada na adaptaciji Vaših djela?
– Niko me nije pozvao da sarađujem sa scenaristom, mada sam ja to željela i mislim da bi bilo odlično da jesam. Međutim, sve moje moguće primjedbe natkrilila je sreća što su moji najbliskiji takoreći oživjeli pred mojim očima i što su njihove životne priče na neki način ovjekovječene. Jer, oni predstavljaju simbol mnoštva ličnosti i porodica koje su živjele u tom razdoblju između dva svjetska rata, tokom i poslije Drugog svjetskog rata na području nekadašnje Jugoslavije, a potom i Izraela, pa i Njujorka.
● Vaša ekranizovana i dramatizovana djela ostvarila su veliki uspjeh. Koliko Vam to znači? Da li ste negdje očekivali takvu povratnu reakciju i oduševljenje ogromnog auditorijuma?
– Nisam ni sanjala da će se „Miris kiše na Balkanu” pojaviti prvo kao balet, potom kao pozorišna predstava, a zatim kao televizijska serija, a „Cvat lipe na Balkanu”, takođe kao televizijska serija. Moje oduševljenje prevazilazilo je ono ogromnog auditorijuma.Mila Milosavljević


Ostrvo beskonačne ljepote

● Poznato je da ste veliki ljubitelj putovanja i da ste obišli gotovo čitav svijet. Koje mjesto na planeti je na Vas ostavilo poseban utisak?
– Majušno karipsko ostrvo St. Lučia, gotovo netaknuto turizmom, sa prašumom, farmama banana, drvećem manga i cvrkutom kolibrija, plažama bijelog i crnog pijeska i kristalnog tirkiznog mora valovitog sa atlanske strane, a spokojnog sa karipske, sa ribarima koji starim brodićima donose ulov i prodaju ga odmah u luci. Nikad pretoplo, nikad prehladno, kao da je neki zalutali dobri vilovnjak odredio najpovoljniju klimu za čovjeka tokom cijele godine. Vitki i prekrasni ostrvljani petkom priređuju noćne seoske vašare, igraju rege, jedu ukusne školjke nataknute na čačkalice, piju kokosovo mlijeko iz mačetom presječene voćke, rum i koka-kolu. Ima i bijelaca – Francuza i Engleza – koji su se smjenjivali kao vlasnici ostrva sve do 1975. godine kada je St. Lučia dobila samostalnost. Među njima, crnoputim i bjeloputim, nema animoziteta i česti su miješani brakovi. St. Lučia je svijet za sebe, svijet bujnosti, egzotike, izobilja i beskonačne ljepote.


Srpski je moj jezik

● Zauzimate posebno mjesto na srpskoj književnoj sceni. Ipak, ovo je mali jezik, mala sredina... Da li ste ikad pomislili da biste mogli da počnete da pišete na engleskom, s obzirom na to da ovim jezikom vladate kao maternjim?
– Srpski jeste jezik jedne male zemlje, ali je moj. Engleski nije moj i nikada ga ne bih nazvala maternjim. Živjela sam u Njujorku i radila jedno vrijeme, ali se i vratila u doba koje nije bilo povoljno za vraćanje. Ipak, ja sam letjela kao na krilima kada sam prohodala beogradskim asfaltom koji se topio na Suncu i ljetnjoj žezi. Privilegije nisam nikad očekivala, pa kada bi ih dobila bivala sam uvijek iznenađena i oduševljena. Mudrost življenja je ne očekivati previše jer onda svaka srećna stvarčica koju vam život pruži čini vam se velikom i jedinstvenom.